Nekoć osnovna hrana drevnih naroda, pseudožitarice dugo vremena bile su potpuno zaboravljene te neopravdano marginalizirane. Bile su okarakterizirane kao nekvalitetne namirnice ''za siromašne''. No, zbog novo probuđene svijesti o njihovim nutritivnim vrijednostima, pseudožitarice su se vratile u svakodnevne jelovnike ljudi diljem svijeta koji teže uravnoteženoj prehrani i zdravom načinu života.
Žitarice koje to nisu
Žitaricama smatramo sjemenke biljaka iz porodica trava. Kako kvinoja, amarant i heljda pripadaju drugim porodicama, ne mogu se smatrati klasičnim žitaricama, ali zbog svojih svojstava, slične teksture i primjene dobile su titulu pseudožitarica ili „lažnih“ žitarica. Kvinoja je plod drevne južnoameričke biljke koja pripada istoj porodici kao i cikla. Potječe iz Bolivije, Čilea i Perua te je bila jedna od dviju osnovnih prehrambenih namirnica u carstvu Inka. Amarant je također plod biljke koja svoje korijene vuče iz Srednje Amerike, a bila je osnovna namirnica Azteka. Njeno ime potječe od grčke riječi amárantos što znači vječni cvijet ili cvijet koji ne vene. Heljda je zeljasta biljka koja pripada istoj porodici kao rabarbara, a potječe s jugozapada Kine (Mateljan, 2008).
Biljke koje vole toplo vrijeme
Kvinoja, amarant i heljda biljke su koje ne podnose hladno vrijeme. Njihova sjetva počinje zajedno s prolaskom niskih temperatura i dolaskom proljeća, točnije tijekom travnja i svibnja. Kod žetve pseudožitarica postoje razlike, budući da svaka biljka ne prinosi plodove u istom periodu. Tako su primjerice, plodovi amaranta i heljde spremni za žetvu 4 do 6 tjedana nakon sezone sadnje. Doduše, heljda je biljka koja neravnomjerno cvate i dozrijeva pa zbog toga žetva zapravo počinje onda kada je većina plodova zrela. S druge strane, žetva kvinoje traje puno duže nego kod amaranta i heljde. Razlog tome je što je ona zrela za berbu tek na prijelazu između ljeta u jesen.
Pseudožitarice su riznice proteina i minerala koje ne sadrže gluten
Osim što ni jedna zapravo nije žitarica, kvinoja, amarant i heljda dijele još neke zajedničke karakteristike. Prije svega, budući da nisu prave žitarice, one prirodno ne sadrže gluten*. Zbog toga su pogodne za sve one koji su alergični na gluten ili koji ga slabije podnose. Osim toga, one su prave male riznice proteina. Amarant primjerice sadrži oko 30 % više proteina od tradicionalnih žitarica poput riže. Osim toga, amarant sadrži i triput više vlakana od pšenice te je odličan izvor fosfora, minerala važnog za zdravlje kostiju. Kvinoja je, osim proteina, bogata netopljivim vlaknima i željezom te je odličan izvor kalija, a heljda je namirnica poznata kao dobar izvor vitamina B3.
*iako prirodno ne sadrže gluten, svakako provjerite navod o alergenima na deklaraciji proizvoda s obzirom na to da se ove tri namirnice vrlo često pakiraju u industrijama gdje je prisutan gluten.
Pseudožitarice u kulinarstvu
Pseudožitarice imaju zaista svestranu primjenu u kulinarstvu. One mogu biti odlična zamjena tradicionalnim žitaricama poput riže i ječma. Mogu se dodavati raznim toplim i hladnim jelima ili samljeti u brašno kao dodatak raznim tijestima.
Amarant se kuha u dosta vode, kao i većina drugih žitarica, ali kuhanjem može postati ''ljepljiv'' pa ga se u jelima dosta često kombinira s drugim žitaricama poput riže ili ječma. Može se dodavati u razna variva i juhe kako bi se dobila gušća tekstura jela i dodatno bogatstvo okusa. Također je izvrstan u raznim salatama, a moguće ga je i samljeti u brašno te dodavati u tijesta za pripremu slastica i kruha. Kvinoja se kuha jednostavno i brzo, potrebno joj je svega 15-tak minuta dok ne postane staklasta, a moguće ju je kombinirati u raznim varivima, juhama i salatama. Kvinoja se često koristi umjesto riže u jelima poput pilava, a dodaje se čak i u slatke recepte kao što su pudinzi ili keksi. Heljdu je, kao i amarant i kvinoju, također moguće kombinirati u raznim varivima i salatama, a neki od najpoznatijih proizvoda od heljde su: brašno, krupica ili slavna heljdina kaša koja je, primjerice u kombinaciji s kvinojom, odličan obrok za početak dana.
Reference:
1. Mateljan, G. (2008) Najzdravije namirnice svijeta. Planetopija, Zagreb, str. 658-690.
